Viktimizacija žrtava u javnom prostoru postala je jedno od ključnih pitanja u modernoj društvenoj i medijskoj analizi. Koncept viktimizacije uključuje proces u kojem žrtva, uz dodatnu patnju zbog nasilja, postaje predmet socijalne stigmatizacije i medija “ponovnog zlostavljanja”.
Pravni okvir
U kontekstu javnog prostora, viktimizacija žrtava obično se događa načinom izvještavanja o medijima, socijalne reakcije na određene incidente i nepoštivanje žrtava žrtava i dostojanstva. U Bosni i Hercegovini, gdje je društvo duboko podijeljeno političkim i etničkim linijama, izazovi u smislu zaštite žrtava u javnom prostoru postaju još izraženiji.
Mediji, kao ključni akteri u obliku javnog mišljenja, imaju značajnu odgovornost u načinu na koji izvještavaju o nasilju i zločinima. Nažalost, u mnogim slučajevima mediji nisu samo nositelji informacija, već i faktori koji dodatno žrtve žrtve senzacionalističkim pristupima, izražavajući neprovjerene informacije i primjer identiteta žrtava.
Za ilustraciju, izvješća o seksualnom ili obiteljskom nasilju često ne samo da ne osiguravaju da ih privatnost žrtava već pokazuje dodatnom viktimizacijom putem publiciteta. Iako postoji pravni okvir koji regulira izvještavanje o medijima, poput Zakona o zaštiti osobnih podataka i zakona o slobodi pristupa informacijama, u praksi je često potpuna uvidu o specifičnim potrebama žrtava, što može dovesti do njihovog daljnjeg stigmatizacija.
Viktimizacija žrtava u javnom prostoru ima dugoročne negativne posljedice, ne samo na žrtve, već i na društvo u cjelini. Žrtve koje su dodatno žrtvovane medijskim izvještavanjem često razvijaju osjećaj neizvjesnosti i gubitka povjerenja u institucije, uključujući medije, pravosudni sustav i moć. Ovaj postupak može dodatno komplicirati njihovu reintegraciju u društvo i utjecati na njihovu mentalnu i emocionalnu stabilnost.
Također, viktimizacija može izazvati širu društvenu apatiju prema pitanjima nasilja. Kad mediji stalno prikazuju žrtve kroz prizmu njihove patnje i nevine patnje, bez odgovarajuće analize problema, to može dovesti do daljnje marginalizacije tema poput nasilja u obitelji ili trgovine ljudima. Na taj način tvrtka može razviti toleranciju prema tim oblicima nasilja, jer se žrtve često doživljavaju kao “one koji su uvijek bili u lošoj situaciji” ili “one koji se nisu zaštitili”.
Riječna snaga
Jedan od ključnih aspekata koji se poboljšava u izvještavanju o medijima je poštovanje etičkih normi i odgovornost novinara prema žrtvama. Etika u novinarstvu podrazumijeva, ne samo točnost informacija, već i očuvanje dostojanstva svih aktera, posebno žrtava. Novinari i novinari moraju biti svjesni snage riječi i slika koje postavljaju, jer nesmotreno izvještavanje može dodatno traumatizirati žrtve.
Pored toga, novinari trebaju razviti kritičko razmišljanje prema društvenim normama koje često krive žrtve, umjesto da se usredotoče na počinitelje. Pružanje platformi za žrtve suočene s nasiljem, osiguranjem njihove privatnosti i zaštite, trebalo bi postati osnovna praksa u novinarstvu.
Viktimizacija žrtava u javnom prostoru ozbiljan je izazov za društvo, medije i institucije. Iako postoje zakoni i etički kodeksi, njihova se primjena i dalje pokreće na brojnim preprekama. Mediji su, kao ključni akteri u oblikovanju javnog mišljenja, odgovorni za izvještavanje na način koji, ne samo informiran, već i štiti prava žrtava. U Bosni i Hercegovini, gdje se društvo nastavlja boriti s posljedicama prošlih sukoba i dubokih podjela, ovaj izazov postaje još važniji.
Zaštita žrtava u javnom prostoru zahtijeva zajednički napor svih aktera: od medija do zakonodavnih i pravosudnih institucija, ali i šire zajednice. Samo obrazovanjem, primjena zakona i poštovanje osnovnih ljudskih prava može se smanjiti viktimizacijom žrtava i pružiti im dostojanstvenu zaštitu u javnom prostoru.
Izvještavanje etike
Bosna i Hercegovina usvojile su zakone koji štite žrtve nasilja, uključujući zakon o zaštiti osobnih podataka i zakona o nasilju u obitelji, ali još uvijek postoje ozbiljni problemi u njihovoj provedbi. Mediji često krše etičke smjernice, bez poštivanja privatnosti žrtava, što dovodi do njihovog ponovnog izlaganja javnosti i dalje žrtvova.
Pored toga, zakonodavni okvir ne daje dovoljno jasnih smjernica novinarima i novinarima o tome kako se odnositi na osjetljive informacije. Obrazovanje medijskih radnika o izvještavanju i odgovornostima prema žrtvama, kao i provedbi zakona koji se odnose na zaštitu privatnosti, ključni su za smanjenje viktimizacije u javnom prostoru.