Pitanje otpornosti stambenih objekata na elementarne nepogode u Bosni i Hercegovini često se zanemaruje, što može dovesti do ozbiljnih posljedica, kazao je prof. dr.sc. Naida Ademović s Građevinskog fakulteta u Sarajevu, ističući značaj izrade karti rizika za područja izložena poplavama, klizištima i zemljotresima.
Nakon tragičnih poplava i bujica u Jablanici, Fojnici, Kreševu i Kiseljaku, kao i sve učestalijih seizmičkih aktivnosti u regiji, Ademović ističe da odabir lokacije za izgradnju postaje ključni faktor u smanjenju rizika od elementarnih nepogoda.
Prva mjera je provedba temeljitih geoloških, hidroloških i seizmičkih analiza, kojima se identificiraju rizična područja izložena poplavama, klizištima i potresima. Takve zone treba isključiti iz gradnje ili, u slučaju neizbježnosti, koristiti posebne pristupe gradnji otporne na potrese i druge nepogode. Održivo urbano planiranje mora integrirati strategije prilagodbe klimatskim promjenama.
– Bilo bi potrebno izraditi karte rizika za područja izložena poplavama, klizištima i potresima. To bi bila izuzetno korisna i važna mjera. Karte rizika omogućuju točnu identifikaciju najugroženijih lokacija, pomoć u prostornom planiranju i donošenju strateških odluka u gradnji, urbanizaciji i zaštiti od elementarnih nepogoda. Također, ove karte mogu dati jasne smjernice investitorima, građevinskim inženjerima i nadležnim tijelima, osiguravajući da se rizici svedu na najmanju moguću mjeru i da se gradnja odvija na sigurnijim lokacijama – rekao je prof. Ademović.
Visok rizik
Takve karte mogu identificirati područja visokog rizika na kojima bi se gradnja trebala zabraniti ili, u najboljem slučaju, značajno ograničiti pod posebnim uvjetima, označiti zone srednjeg i niskog rizika gdje su potrebne posebne mjere za smanjenje štete i pružiti osnovu za razvoj evakuacije i hitne intervencije planove u slučaju elementarnih nepogoda, unaprijediti urbanizam usmjeravanjem razvoja prema sigurnijim područjima i olakšati donošenje zakona i propisa koji reguliraju gradnju u rizičnim područjima, uz posebne mjere za povećanje otpornosti na potrese, poplave i klizišta.
– Nakon toga potrebno je ažurirati prostorne planove koji moraju sadržavati podatke o rizicima. Velika je odgovornost lokalnih vlasti pri izdavanju građevinskih dozvola i rješavanju problema bespravne gradnje – smatra prof. Ademović.
Ističe da ključnu ulogu u odabiru gradilišta mora imati struka koja uključuje građevinske inženjere, seizmologe, geologe i urbaniste.
– Nažalost, često politički i gospodarski interesi prevladavaju nad preporukama stručnjaka, što dovodi do gradnje na rizičnim područjima. Stoga je potrebno uvesti zakonske obveze koje će zahtijevati uključivanje stručnjaka u svaku fazu procesa planiranja i izgradnje, od procjene pogodnosti lokacije za gradnju do izgradnje samih objekata – navela je.
Uvođenjem zakonskih okvira koji obvezuju lokalne vlasti i investitore na konzultacije sa stručnim tijelima prije odobravanja gradilišta mogla bi se osigurati dugoročna sigurnost stambenih zgrada. Osim toga, poticanjem interdisciplinarne suradnje stručnjaka različitih profila, poput klimatologa, arhitekata i inženjera različitih profila, može se značajno poboljšati otpornost na prirodne katastrofe.
Konkretne građevinske mjere za područja izložena rizicima od bujica, poplava, klizišta i drugih nepogoda uključuju provedbu temeljitih geoloških, hidroloških, seizmičkih studija za procjenu opasnosti te provedbu propisa o prostornom uređenju koji ograničavaju, pa čak i zabranjuju gradnju na rizičnim područjima. .
prof. Ademović kaže da se mjere zaštite od poplava i klizišta mogu podijeliti na pasivne i aktivne pristupe. Pasivne mjere su preventivne i strukturne, s fokusom na smanjenje rizika prije nego što se opasnost dogodi. To uključuje prostorno planiranje i zoniranje kao ključne pristupe za sprječavanje gradnje u poplavnim područjima, čime se smanjuje rizik od štete. Izgradnja nasipa i brana pomaže u kontroli toka rijeka i sprječava širenje vode prema naseljenim područjima.
Održavanje sustava odvodnje osigurava da kanali i rijeke ostanu čisti, omogućujući neometani protok vode i smanjujući rizik od začepljenja i poplava. Projekti zelene infrastrukture, kao što su parkovi i šumska područja, prirodno apsorbiraju višak vode, dok sustavi za kontrolu oborinskih voda, kao što su propusni kolnici, također pomažu regulirati količinu vode koja ulazi u odvodne sustave.
– Preventivne mjere zaštite od klizišta također su od presudne važnosti, posebno u područjima s nestabilnim tlom ili strmim padinama. Stabilizacija padina pomoću potpornih zidova, terasa ili sustava odvodnje pomaže smanjiti mogućnost pomicanja tla. Pošumljavanjem i sadnjom vegetacije osigurava se stabilnost tla jer korijenje biljaka pomaže u njegovom jačanju i smanjenju erozije – rekla je.
Kontrola erozije upotrebom geotekstila ili zaštitnih mreža dodatno sprječava ispiranje tla, posebno tijekom vjetrovitih ili kišnih razdoblja. Građevinske radove u rizičnim područjima treba ograničiti, kako bi se izbjegli zahvati koji bi dodatno destabilizirali tlo. Konačno, praćenje podzemnih voda osigurava da tlo ostane suho i stabilno, jer višak vode može uzrokovati zasićenje tla, što je često uzrok klizišta.
Rano upozorenje
S druge strane, aktivne mjere uključuju izravne intervencije, često tijekom samog hazardnog događaja. To uključuje sustave ranog upozoravanja, privremene barijere protiv poplava, sustave hitne odvodnje i praćenje stabilnosti padina za otkrivanje potencijalnih klizišta.
Integracijom pasivnih i aktivnih mjera zajednice mogu učinkovito smanjiti rizike povezane s poplavama i klizištima te osigurati veću sigurnost i otpornost.
Zaštita od potresa uključuje kombinaciju aktivnih i pasivnih mjera koje zajedno daju cjelovit pristup smanjenju rizika i posljedica seizmičkih događaja. Pasivne mjere su dugoročne i odnose se na proračun, izgradnju i održavanje objekata kako bi bili otporniji na potrese. To uključuje seizmički otpornu gradnju, ojačanje postojećih zgrada i kvalitetno urbanističko planiranje kojim se izbjegava gradnja u visokorizičnim područjima. Također, važno je pridržavati se strogih građevinskih propisa. S druge strane, aktivne mjere usmjerene su na djelovanje neposredno prije ili tijekom potresa, poput sustava ranog upozoravanja, automatskog isključivanja opasnih instalacija, planova evakuacije i obuke stanovništva. Osim toga, kontinuirano seizmičko praćenje i mobilizacija hitnih službi omogućuju pravovremenu reakciju kako bi se smanjila šteta i spasili životi.
– U Bosni i Hercegovini često se zanemaruje pitanje otpornosti stambenih objekata na elementarne nepogode, što može dovesti do ozbiljnih posljedica. Poplave i bujice mogu uzrokovati ozbiljne štete na infrastrukturi i stambenim objektima, posebice u područjima gdje nedostaju odgovarajuće preventivne mjere. Iako postoje zakoni i propisi koji reguliraju gradnju, njihova primjena i nadzor često su nedostatni, što za posljedicu može imati zgrade koje nisu dovoljno otporne na te rizike – rekao je prof. Ademović je također upozorio da postoji percepcija da u nekim slučajevima postoji anarhija u pogledu poštivanja građevinskih propisa i standarda, posebno u područjima koja su izložena rizicima poput poplava, klizišta i zemljotresa.
Nedostatak odgovarajućeg nadzora i inspekcije u građevinskom sektoru često rezultira izgradnjom zgrada koje ne zadovoljavaju potrebne kriterije sigurnosti i otpornosti.
– Najvažnije pitanje u kontekstu gradnje na područjima izloženim riziku od poplava, klizišta i drugih elementarnih nepogoda je tko daje dozvolu za gradnju. Ovaj postupak odobravanja trebao bi se temeljiti na temeljitim analizama rizika i multidisciplinarnim procjenama, uključujući geološke, hidrološke, klimatske, seizmičke i druge potrebne studije. Odgovorne institucije trebaju primjenjivati stroge kriterije koji osiguravaju da svi građevinski projekti zadovoljavaju standarde sigurnosti i otpornosti na prirodne katastrofe. Ova praksa nije neophodna samo za smanjenje rizika za sadašnje i buduće stanovnike, već i za očuvanje infrastrukture i okoliša, čime se pridonosi održivom razvoju zajednica. Razvoj i primjena modela procjene rizika i oštećenosti/ranjivosti područja od ključne su važnosti za donošenje informiranih odluka o gradnji – rekao je prof. Ademović.
Kako bi se stanje poboljšalo potrebno je poduzeti nekoliko mjera. Ključni korak za smanjenje rizika od poplava je zabrana gradnje u područjima sklonim poplavama, kao što su riječne doline i obalna područja. Nadalje, potrebno je osigurati strožu provedbu postojećih zakona i propisa koji se odnose na standarde gradnje, uključujući obveznu procjenu rizika pri projektiranju stambenih zgrada.
– Prostorni planovi trebaju sadržavati detaljne karte poplavnih područja, a urbanističke suglasnosti se ne smiju izdavati za rizična područja bez odgovarajućih mjera zaštite – upozorila je.
Održavanje i modernizacija kanalizacijskih i oborinskih sustava iznimno su važni kako bi se spriječilo natapanje vode tijekom obilnih kiša. Sustavi odvodnje trebaju biti projektirani tako da mogu prihvatiti jake oborine, a njihovo redovito čišćenje mora biti prioritet kako bi se spriječilo začepljenje.
Trajna zaštita
U područjima s čestim poplavama potrebno je izgraditi trajnu zaštitu, poput nasipa ili obalnih zidova. S tim da je potrebno njihovo redovito održavanje i nadzor kako bi ostali učinkoviti. Kao i kod zaštite od potresa, sustavi ranog upozoravanja i učinkoviti planovi evakuacije mogu spasiti živote. Ovi sustavi omogućavaju pravovremeno obavještavanje stanovništva o nadolazećim poplavama ili bujicama te osiguravaju dovoljno vremena za evakuaciju. Uz održavanje postojećih sustava oborinske odvodnje, potrebno je ulagati u izgradnju novih oborinskih odvodnih kanala u urbanim i ruralnim područjima. Posebnu pozornost treba obratiti na područja gdje se bujične poplave češće javljaju nakon obilnih kiša. Edukacija stanovništva o opasnostima od poplava i bujica, kao io mjerama samopomoći i zaštite, ključna je za prevenciju katastrofa. Zajednice bi trebale biti svjesne opasnosti i imati planove za slučaj opasnosti, uključujući jasno definirane sigurne zone i postupke evakuacije.
– Osim toga, vlasti bi trebale provoditi redovite inspekcije zgrada kako bi osigurale njihovu usklađenost s propisima i standardima otpornosti. U slučaju bespravne gradnje potrebno je uspostaviti mehanizme za uklanjanje tih objekata i kažnjavanje budućih bespravnih radnji. Također je potrebno povećati svijest zajednice o važnosti otpornosti zgrada te ih uključiti u procese donošenja odluka o urbanom razvoju. Na kraju, potrebna su ulaganja u istraživanje i razvoj novih tehnologija i materijala koji će povećati otpornost konstrukcija na elementarne nepogode – rekao je prof. dr.sc. Naida Ademović.